Blog
srijeda, listopad 13, 2010
I to smo doživjeli. Ivo Sanader odgovara pred parlamentarnim istražnim povjerenstvom i pojašnjava što je radio, kako je radio to što je radio, s kim je to radio, tko je sve sudjelovao u tome što je radio i tko se danas pravi lud pa pojma nema što su radili (to su oni koji ni sutra pojma neće imati što danas rade). Dakle, Ivo Sanader je svjedočio. Naravno, da bi svjedočio morao je najprije postati političkim pokojnikom. Tako to kod nas ide već desetljećima. Najprije te se Partija odrekne iz nekih njenih partijskih razloga, a nakon toga ti pronalaze sve grijehove, manje i veće, sve do onih zbog kojih se zaglavi ili ostane bez glave. Kako kada.

Što smo saznali iz svjedočenja Ive Sanadera? Bukvalno ništa što prije nismo znali. Doznali smo da ministri lažu. To smo znali i u to se uvjerili bezbroj puta. Doznali smo da premijerka laže. I to nije neka novost. Doznali smo da su sve odluke koje su loše ispale zapravo političke odluke i da o tome ne treba razgovarati, jer se sada traži odgovornost, a ona je činjenična, ne politička. To smo isto tako i prije znali, to da nitko nikad ni za što nije odgovoran, osim ako se zamjeri onima kojima se ne smije zamjeriti.

Doznali smo da vrana vrani oči ne vadi, čak i kad je jedna crvena (Račan) a druga plava ili crna (Sanader). Politička elita o političkoj eliti uvijek govori s respektom, sklona da blagoslovi one prije jer će, valjda, i Sanadera netko u budućnosti blagosloviti. Doznali smo isto tako da u rupu pada onaj tko ju priprema drugom. Ali i to smo prije znali i u to smo se već davno uvjerili. Usput, ali zaista usput, saznali smo i da članovi povjerenstva iz HDZ-a ne uspijevaju Sanadera pogledati u oči. To, doduše, nismo znali, ali je bilo lijepo za vidjeti. Nismo doznali da li ga u oči ne mogu pogledati od silnog poštovanja ili stoga što se boje kako će se i čime na njega obrecnuti i nabaciti. No, kako god, bilo ih je lijepo vidjeti ustrašene. Isto tako usput smo doznali da je opozicija nepripremljena i da nije u stanju jasno reći što misli. A i to smo znali. Sanader je lijepo pročitao obje ove skupine i uglavnom ih ispljuskao, kako su i zaslužile.

Ovo posljednje je nusproizvod ganjanja lisice – oživio se vuk. Nadajmo se ne za dugo.

Inače, na suštinsko pitanje nitko nije odgovorio. Pitanje zbog kojeg je sklopljeno istražno povjerenstvo jednostavnim riječima trebalo je glasiti: „Kako se to dogodilo da ste Mađarima prepustili ama baš sva upravljačka prava u INI, mada imaju svega 2-3% više dionica od Hrvatske? I kad ste im to već prepustili, koliko su vam platili? I kome?“ Ta su pitanja članovi povjerenstva postavili par puta, na izrazito smušen način, treba reći. Da li ta smušenost proizlazi iz nedostatka artikuliranosti, slabih govorničkih vještina ili iz jednostavnog razloga da smušeno govori onaj tko smušeno misli, to ne znam, ali da je bilo sramotno, bilo je. Sanader na takva pitanja nije odgovarao ili je odgovarao jednostavnim: „Ne!“. Objasnio je kakvi su mu suradnici bili, neiskreni, nesposobni, lažljivi i slično (kao da su birani u Zanzibaru, kao da ih nije on sam birao), ali ono zašto su ga pozvali, to nije rekao. I to je, valjda, odgovor.

Ono što se iz svake Sanaderove geste, iz svake riječi i iz svakog stava moglo vidjeti, a daleko od toga nisu bili niti oni koji su ga pitali, uvjerenje je da je on uvijek bio u pravu, iz jednostavnog razloga što je to bilo njegovo. On je tu bio gazda. Kao gazda, neke je stvari puku rekao i pokazao, a neke nije. Te druge je stvari proglasio tajnom i o tom puk ne treba ništa znati niti raspravljati. I Sanader i oni prije njega prodavali su najvrjedniju hrvatsku imovinu, upropaštavali milijarde i desetke milijarda kuna, dolara, eura i čega sve ne i te marifetluke proglasili tajnom. Pa smo mi, dakle svi mi koji to plaćamo, o svinjarijama saznavali kad se više ništa nije moglo napraviti. Ili uopće nismo saznavali nego ćemo tek saznati. Pa sad istražnim povjerenstvima čačkamo po gotovom smeću, umjesto da smo javno razgovarali o tome dok još nije postalo smeće.

Hrvatski laburisti – Stranka rada neće sudjelovati u vlasti niti će podržavati vlast koja će od svojih građana sakrivati ugovore koje sklapa o njihovoj imovini. Takva tajnost otvorena je cesta prema političkoj korupciji, a jedino javnost može biti prepreka organiziranom političkom i državnom lopovluku. U redu je da su tajni ugovori koji se tiču nacionalne sigurnosti, ali samo oni. Podržat ćemo tek onu vladu koja u svom programu iskaže volju da više nikad ne sklopi tajni ugovor o imovini koja nije njihova već su je samo dobili na privremeno upravljanje.

Sve u svemu, jadno istražno povjerenstvo, u kojem se odgovara na kriva pitanja, a sve nepotrebno. Skinite oznaku tajnosti sa svih gospodarskih ugovora i neće trebati istražnih povjerenstava. Vlasnici će reći što misle o njima. Narod ima pravo znati.

nikolavuljanic @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 14, 2010
Svi smo te na TV gledali kad si govorio o onoj sramotinji Severini, koja se sad za uzima za neka radnička prava. Bravo Đuro, što to ona ima o pravima govoriti. Nit' je ona prava izmislila nit' se o njima treba brinuti. Zna se tko se o pravima brine. Ti, naš dragi Đuro. Pa kad je tome tako, predložit ćemo onim kretenima iz Sindikata da te proglase za počasnog sindikalistu. Ti si to, Đuro, ako nitko drugi nije, zaslužio. Bio si uvijek rukovodilac i nikad nisi tukao radnike, za razliku od nekih drugih. Nikad niti ni zatukao niti jednog radnika, za razliku od nekih drugih. Ti si, Đuro, kao rukovodilac bio pravi borac za radnička prava. A zna se da su radnička prava da rade, rade i još poslije toga, kad se malo odmore, opet rade. I u međuvremenu da drže gubac. To si ti Đuro njima lijepo objasnio i to si provodio. Kao pravi borac za radnička prava.

Onda si, dragi naš i poštovani Đuro, postao menadžer. Što ćeš, nije ti bilo druge, najprije rukovodilac, onda menadžer. Pa si menadžerao kako to menadžeri već rade i domenadžerao do šefa udruge poslodavaca. Što nije baš isto kao i menadžer, ali nije ni puno drugačije. Tu si, Đuro, kako je i red, zastupao interese radnika. Jer zna se da udruga poslodavaca zastupa interese radnika. A interesi radnika su, kao i prava iz prvog odlomka, da rade, rade i onda, kad se malo odmore, opet rade. I u međuvremenu drže gubac. Pa si u pregovorima s ostalim socijalnim partnerima zastupao te i takve interese radnika. Na čemu su ti radnici zahvalni i zbog čega te predlažu, kao pravog borca za radnička prava, još jednom za počasnog sindikalistu. Po drugi puta. Kao ono kad se po par puta dobivala značka narodnog heroja.

Nakon uspješne karijere kod poslodavaca, uočilo te iz vlade. Shvatila vlada, a posebno njena predsjednica da si ti odličan za ministra gospodarstva. Pa te i postavila na to mjestu. Tu si se, Đuro, kao i na svim prethodnim mjestima, savršeno snašao. Nisi napravio niti jednu pogrešku, nisi napravio niti pola pogreške, nisi ništa napravio. A to je bilo upravo ono što se od tebe i očekivalo. Na taj si način, dragi naš Đuro, u potpunosti ostvario sva očekivanja onih koji su te postavili (za tebe, doduše, nikad nitko nije glasao, ali to su već detalji i, ne boj se, za tebe nikad nitko i neće glasati), ali ne samo njih, nego i radnika ove zemlje. Jer ti si i njihov ministar. Nisi napravio ništa, osim što si im par puta objasnio kako je tebi teško. Njima, naravno, nije, pa ne brinu oni tvoje brige. Oni su od zajedničkih poslodavaca mnogo dalje nego ti. Oni za kapital rade, a ti mu služiš, nije to isto.

Nego, pitamo se, dragi Đuro, što ti bi ovih dana da si izgubio živce. Znam, imaš ti pravo, narod je neuk i blesav, građani su neinformirani i lako ih je zavesti, sve je to budala do budale (a da nije tako, zar bi tebe podnosili tamo gdje jesi), ali opet, ne treba im reći baš sve u lice. Ljudi će se, ako te shvate, uvrijediti. A to se neće sviđati ni tvojoj šefici ni tvojim poslodavcima. Čuvaj živce Đuro, jer radi se o glavi. Kažeš ti da su građani izmanipulirani, da ne znaju što potpisuju. Dakle, jednom riječju – budale nepismene. A njih jučer 150 000! Danas ti se, Đuro dragi, broj budala popeo na 220 000, a uskoro će i na pola milijuna, pa možda za 14 dana dođe i do čitavog. Ima toliko budala u Hrvata, ima, ali Đuro moj, pitaj se jesu li to baš oni koji potpisuju imenom i prezimenom i brojem zahtjev da se Jacin i tvoj zakon donese kako vi i vaši poslodavci to hoćete. Ili su to neki drugi. Misli Đuro, ali misli brzo. Ako ti i tvoja elita ništa nemate namjeru pitati narod, možda narod nešto pita vas. Misli brzo, Đuro! Misli, Đuro. Vrijeme ti prolazi.
nikolavuljanic @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 9, 2010
Kad ne znaju kako bi iz gabule, Hrvati će mijenjati zakon. Kad ne znaju kako iz velike gabule, mijenjaju ustav. Što je hvale vrijedna aktivnost, ako daje rezultate i ako se napravi kako Bog zapovijeda. Odnosno ako tu aktivnost provode razmjerno pametni ljudi s razmjerno poštenim nakanama.

Ovog puta se Ustav mijenja (znači da je velika frka) nominalno zato jer je nama poći u Europu. A mijenjamo ga i prije nego što su otvorili vrata iste Europe. No dobro, mi ćemo ustav promijeniti, a Europa kad dođe. I onako se ti dijelovi ustava koji se tiču Europe primjenjuju kad uđemo u Europu. Ako ne uđemo u Europu, to ćemo staviti u zagradu.

Da bi se naša politička elita osigurala da ju puk ne razočara (a P.P Njegoš je još rekao „pučina je stoka pregolema“), poduzela je par korisnih poteza. Prije svega, ne pada im na pamet o ustavu pitati isti taj puk. Dakle, od narodnog ustava ništa. Narodu će donijeti ustav njegovi izabrani predstavnici i neka bude sretan što nije gore. Moglo bi biti gore da mu ga donesu u centralnom komitetu. Premda ne znam točno kako gore. Ali valjda jest. Kako god, dobit će narod ustav, a, kako kaže jedna gospođa iz elite „politička elita mora preuzeti odgovornost“.

Kao drugo, u Ustavu se mijenjaju odredbe članka koji govori o tzv. državnom referendumu, dakle onom po kojem guske idu u nisku naoblaku, a Hrvatska u državne zajednice. Do sada je na taj referendum moralo izići više od pola upisanih birača (dakle preko dva milijuna), a referendum bi prošao ako bi za njega glasalo opet većina svih glasača u državi. Nakon ove promjene Ustava takvu će odluku donijeti većina onih koji na referendum iziđu. Makar izišla samo tri (građana, ne postotka). Opet dobro, hoćemo mi u Europu, pa neka smo sigurni da nas u tome netko ne spriječi. Ni pod kojim uvjetima nećemo dozvoliti da odgovornu odluku političke elite (koja povlači samo elitne poteze) ugroze neki bezvezni građani. Pa im je bolje da se s referendumima i ne petljaju.
A da bi politička elita osigurala potpuno nepetljanje građana u odlučivanje odlučila je na isti način promijeniti i odredbe Ustava koje se tiču ovih naših običnih referenduma. Poput ovog za koji sada skupljamo potpise. Pa i tu referendum prolazi ako se o pitanju pozitivno izjasni većina onih koji na njega iziđu. Makar i tu izišlo samo troje (građana, ne postotaka). To vrijedi ako referendum raspiše elita preko svojih rukodizača u Saboru. Ali, ako bi to htjeli uraditi građani, neće ići. Trebaju skupiti 10% glasova (što upravo sada i čine).

Osam mjeseci se partneri u vlasti i eliti (iskombinirajte tri slova i svaka je kombinacija dobra) dogovaraju o ustavnim promjenama i sve su se dosjetili, osim da je gotovo nemoguće sakupiti 445.000 potpisa u dva tjedna. Kad elita raspisuje referendum to nije potrebno jer oni imaju druge mehanizme, ali kad to radi onaj po kojem i zbog kojeg su svi tamo, onda se nitko nije dosjetio da tih 10% smanji. Kad Milanovića upitaju novinari nije li mu to čudno, da odredba o 10% za pokretanje referenduma ostaje, a odredba o obveznom izlasku od 50% se miče, on nonšalantno odgovara da nije primijetio. Pa kako bi i primijetio prašinu oko svojih izglancanih cipelica. Ne primjećuju tu prašinu ni drugi, pa što bi on ili Jaca ili Vesna ili Vlado ili netko tome sličan. Jer, za boga, Jupiter i bik ipak se ne mogu uspoređivati.

Brzinskim manevrom oporba izlazi s 5% potpisa za referendum, dakle pola onog što je do sada potrebno. Lesar traži 2% kao maksimum. Postoci govore o povjerenju u one koje predstavljaju. Elita narodu uporno poručuje da je blesav i da ona u njega ne vjeruje. Moglo bi se dogoditi, već sa ovim potpisima za referendum, da narod poruči eliti da je blesava i da joj više ne vjeruje. To se zove dvosmjerna komunikacija. A koji puta završi zaista grubo.

nikolavuljanic @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 5, 2010
Referendum
nikolavuljanic @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, svibanj 29, 2010
Otvorite stranicu Vlade Republike Hrvatske. Na stranici je 58. sjednica, od 28. svibnja (koja bi, da ima pravde na ovom ili nekom drugom svijetu, bila i posljednja sjednica te vlade) i pod točkom dnevnog reda 1.1. Prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o radu s tekstom konačnog prijedloga zakona. Obrazloženje nemojte ni čitati – u njemu Vlada govori kako će onima kojih se zakon tiče (a tiče se svih radnika u Hrvatskoj, fizičkih, umnih, bezumnih i maloumnih, pa i onih koji podržavaju ovu vladu) biti mnogo bolje kad im se uzme i ovo što imaju, kad im se skinu gaće, kad ih se siluje i kad se oko toga neće imati kome ni požaliti. To obrazloženje cinizmom se približava upozorenju Udruge poslodavaca koja jadnog malog Kosora (ne Jadranku, onog drugog) upozorava da se ne šali s oporezovanjem visokih plaća jer se na taj način destimulira obrazovanje. A asistenti (s doktoratom) na fakultetima imaju plaću šest do sedam tisuća kuna. No, dobro, obrazloženje nemojte čitati. Čitajte Zakon.

Za početak, u prvom članku Vlada kaže: U Zakonu o radu (''Narodne novine'' broj 149/09), u članku 79., stavak 3., mijenja se i glasi:
„(3) Ako radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik koji ima sva prava i obveze
radničkog vijeća, uskrati suglasnost na otkaz radniku iz stavka 1. ovoga članka, suglasnost
može nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka.“ Dakle, ako gazda misli da niste bog zna kakav radnik, ili za vaše mjesto ima drugog kandidata (nemojmo zaboraviti da je država najveći poslodavac i najbezočniji gazda), onda vam lijepo predstavnik gazde kaže, kao u američkim filmovima: „You are fired!“ ili naški „Marš van!“ i postupak je uglavnom okončan. Dalje se možete žaliti, tužiti, ali šanse su vam nikakve. A istovremeno se najavljuje otpuštanje 5% državnih službenika i namještenika. Pa si vi sad mislite koji će biti kriteriji otpuštanja kad gazda nikom ne mora ništa više obrazlagati.

Nakon toga Vlada predlaže tehniku ukidanja kolektivnih ugovora i ubijanja sindikata. Ukratko – do sada je zakon stečene privilegije radnika stavljao ispred interesa poslodavca i određivao da se one primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora. Što je, implicitno, značilo dvije stvari – da se o uvjetima rada i zarade treba razgovarati i da su kolektivni ugovori obveza od koje se ne odustaje. Sada vlada predlaže da vijek trajanja dogovorenih uvjeta nakon raskidanja kolektivnih ugovora ne može biti duži od šest mjeseci (a može se ugovoriti i na kraće), bez obzira da li se u međuvremenu sklopio novi kolektivni ugovor ili ne. To, opet implicira dvije stvari – kolektivni ugovori se mogu i ne moraju sklopiti i sve što je dogovoreno može se i opovrgnuti. Poslodavac može otkazati kolektivni ugovor, pričekati dogovoreni rok (ne više od šest mjeseci) i nakon toga više nema prema radnicima nikakvih obveza osim onih koje stoje u zakonu. Ne treba mnogo mašte da se zaključi da u Hrvatskoj do Nove godine neće biti ni jednog kolektivnog ugovora. A kad nema kolektivnih ugovora besmisleno je imati i sindikate. Osim ako im funkcija nije kupovanje svinjskih polovica i organizacija izleta. Takve smo sindikate već imali, njihovi su čelnici bili društveno-politički radnici i očito je da si takve sindikate priželjkuju i hrvatski kapitalisti i hrvatska vlada kao njihov uposlenik i poslušnik.

Naime što, nakon ovog sasvim je jasno čemu ova vlada i ova organizacija države ne služi. Ne služi interesima onih koji svojim rukama, glavom ili na sličan način hrane sebe i svoje obitelji, dakle onima koji su tu vladu na izborima izabrali, nego onima koji od svog kapitala (a da se sad ne pitamo kako su do njega došli, to je druga priča) i tuđeg znoja žive na sasvim drugačiji način, a često i na sasvim drugačijim mjestima. Pa se po nalozima i željama onih koji će ovu zemlju učiniti bogatom i uspješnom (ima li ih 200, baš me zanima) donose ludorije od zakona koje u blato bacaju i zadnje ostatke prava i dostojanstva hrvatskih radnika.

A koja su to prava koja zakon jamči hrvatskim radnicima. Jamči im dvije stvari – bruto plaću od 2817 kuna (koliko je to neto izračunajte si) bez obzira na posao i petnaestak dana godišnjeg odmora. Drugo je sve u kolektivnom ugovoru, kojeg više nema, i podložno je dobroj volji i dubini džepa poslodavca, odnosno onom što ostane kad se svi drugi namire. A to su sve isplate tijekom godine (regres, božićnica, uskrsnica, prijevoz s posla i na posao itsl.), dani godišnjeg odmora iznad minimuma, dodatak na staž (onih famoznih 0,5% po godini staža), nagrada za vjernost (to se nekad zvalo jubilarnom nagradom) i sve drugo što ste imali ili ste mogli imati do sada da se vaš sindikat tako dogovorio. Sad se više nitko neće ništa dogovarati već će gazda odrediti što daje. Tko voli nek' izvoli, a tko ne – pa ima na burzi rada dosta nezaposlenih (slučajno, povijesnim slijedom ili namjerno konstruiranim planom da se stvori višak radne snage kako bi joj se, po svim zakonima ekonomske znanosti, snizila cijena).

Spasitelji ovog naroda koji mu govore da mu je najbolje kad ga se malo pridavi, jer će poslije mnogo bolje osjećati, takav će prijedlog po hitnom postupku dati u Hrvatski Sabor. Tamo takve svinjarije prolaze bez posebnog problema, kad se znaju kriteriji sastava i kriteriji odlučivanja. Neće to biti prva svinjarija ove vrste, ali ako bude odlučnosti, mogla bi biti posljednja. Jer, ako se ništa ne uradi, opet će se naći neka nebulozna gospođa u istom tom parlamentu koja će utvrditi da se je narod baš veselio kad im je uveden harač (što kaže Smail aga „pečenja će mješte hljeba …“).
A što se može uraditi? Ne mnogo, ali ipak. Sindikati i sve političke stranke koje i izdaleka misle o sebi da rade u interesu ne apstraktne i svete Hrvatske i razvoja hrvatskog poduzetništva, već u interesu Hrvata koje su uhvatili za vrat i dave ih, trebali bi se organizirati i skupiti 450 000 potpisa za referendum o Zakonu o radu. Pa da vidimo što će reći narod, a ne samo politička elita koja „preuzima odgovornost“, ali nikad nije odgovorna. Pa da nakon toga Vlada sedam puta promisli prije nego što će tuđom rukom (moglo bi i prostije, ali neću) udariti po koprivama.
nikolavuljanic @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Laburisti.com
Hrvatski laburisti - Stranka rada
Brojač posjeta
31851
Index.hr
Nema zapisa.